|
GODINA 2002
Br.1/2002
Br.2/2002
Br.3/2002
Br.4/2002
1/02
|
Uvodnik
Ante Mateljan, Anatomija jednog nesporazuma ili odakle pomutnja oko Crkve? -
3
Rasprave
Marijan Vugdelija, Blaženstvo siromaha (Mt 5, 3; Lk 6, 20) - 8
Anto Šarić,
Teologija i kršćanski život - 38
Josip Čorić, Hrvatska
obitelj danas - 52
Prinosi
Ivan Pederin, Pojmovi klerikalizam i protuklerikalizam - 71
Prikazi i osvrti
Dušan Moro, Dan Katoličkog bogoslovnog fakulteta
- 86
Đivo Bašić, O slobodi - 89
Drago Šimundža,Klasičan pregled filozofske misli - 92
Milan Ivanišević, Stoljetnica Papinskoga hrvatskog zavoda svetog Jeronima -
97
Duško Lozina, Nezaobilazno djelo o bioetici - 106
Uredništvo je primilo - 110
Adrese suradnika - 112
Uvodnik
Anatomija jednog nesporazuma ili odakle tolika pomutnja oko Crkve?,
Ante Mateljan
Katkad se ponadamo da su se vremena uistinu promijenila, a onda umah
otkrijemo da se jedva išta pomaklo s mrtve točke. To kao da osobito vrijedi
za odnos prema Crkvi onih koji kreiraju javno mišljenje, čije se - da li
namjerne? - pogreške očito ponavljaju po istim obrascima. U tom smislu
dovoljno je pročitati tendenciozni tekst o “vjerskim slobodama” u Izvještaju
o kršenjima ljudskih prava u Hrvatskoj 2001. godine, objavljen od HHO-a,
koji je očito istovjetan s onim američkoga State Departmenta, u kojem se
Katoličkoj crkvi praktično osporava pravo na ugovore s državom, poglavito
što oni obvezuju na omogućivanje vjerskog odgoja, jamče roditeljska prava
vjernika, omogućuju postojanje vjerskih škola i rješavanje ekonomskih odnosa
Crkve i države. Ključna riječ je “poslanje Crkve”, koje je u ovim
“izvještajima” uvijek interpretirano po vlastitom isključivom
političko-ideološkom ključu.
Nije li previše naivan tko ne vidi kako u današnjem hrvatskom tranzicijskom
društvu javnošću i medijima dominiraju na Crkvu i vjeru “alergične” snage,
što se natječu kako što brže nametnuti vlastiti smjer kojim valja krenuti na
putu prelaska iz komunističkog totalita-rizma u novi liberalistički
društveni ustroj. Opet se, nanovo, javlja ista igra, koja polazi od stvarnog
(ili možda samo predmnijevanog) nerazumijevanja identiteta i poslanja Crkve
u suvremenom svijetu, što rađa apsurdnim tezama o “reklerikalizaciji” Crkve
i njezinom “ekskluzivnom statusu” (ne spominjući tko su članovi Crkve u
Hrvat-skoj i koliko ih je?). Takvima se pridružuju i nadobudni (premda već
ostarjeli) politički pomodni teolozi koji se trude Crkvu neprestance
svrstati u unaprijed zadane političke sheme, što se protežu od pokušaja
uvlačenja crkvenih “velikodostojnika” u “svoj blok”, pa sve do osporavanja
Crkve ako nije, po njihovu mišljenju, na “pravoj stra-ni”, što konačno
završava javnim traženjima da ju se “demokratskim zahvatima” pretvori u
neškodljivu instituciju.
U
tom nerazumijevanju i sukladno tome u nastojanjima oko “amputacije” Crkve iz
društva, najglasniji su oni čija je ideološka potka već odavno, bilo iz
marksističkih bilo iz liberalističkih motiva, uključena na visoki napon
anticrkvenosti. Takvi, grozeći se i na samu pomisao o Crkvi (a valjda i o
vrednotama koje ona predstavlja), mogu tek zakratko pristati da je trpe kao
“nužno zlo”. Dok to ne bi trebalo nikoga, a osobito kršćanina čuditi -
dapače, bilo bi čudno da nije tako - kako razumjeti da se među iste javno
svrstavaju oni koji, po kanonskom poslanju, obnašaju službu naviještanja,
posvećivanja i upravljanja u crkvenim zajednicama, primajući za tu
“aktivnost” javna društveno-politička priznanja?
Ali, prijeđimo na samu stvar. Ključno pitanje je “što je Crkva?” O odgovoru
na pitanje o identitetu Crkve ovisi i razumijevanje njezina djelovanja,
odnosno njezine moguće prihvaćenosti ili odbacivanja. Čini mi se da su u tom
kontekstu vrlo aktualni već pomalo zaboravljeni tekstovi Oliviera Boulnoisa
(Protiv normalizacije. Crkva i društvo: paradoksalni dijalog), te
Paul-Ludwiga Weinachta (Slika Crkve u javnosti. Crkva kao dio kulture i
Crkva navjestiteljica spasenja) objavljeni kod nas sad već davne 1994.
godine (Svesci, 82-84/1994., str. 97-102; 103-108).
Naše je vrijeme označeno kao vrijeme dijaloga. Dijalog je uzdignut na
najviši pijedestal autonomne vrednote, neovisno o razlici između traženja
istine i političkih interesa kao i o nepobitnim činjenicama koje svaki
dijalog mora uvažavati. Zaboravlja se da dijalog ima i svoje zakonite
pretpostavke. Kako ne primijetiti da se na isti način zahtijeva “politički
dijalog” kao i “religijski dijalog”. To je moguće ako oni koji to
zahtijevaju imaju svoje vlastito, a ne teološko, eklezijalno viđenje Crkve.
A evo kakvo njihovo viđenje Crkve može biti.
Crkva – poduzeće. Crkva se shvaća kao jedna među inim institucijama što se
bave “duhovnim”. No, crkvenu “djelatnost”, kao i sve ostale, treba
promatrati u skladu s određenim antropološkim, sociološkim i ekonomskim
zakonitostima. To znači da se može raditi o ekonomski beznačajnim, ali
ponekad također i o ekonomski vrlo unosnim, profitabilnim djelatnostima na
kojima se dade zaraditi. Tako neki krugovi Crkvu i tretiraju kao poduzeće s
kojim se može surađivati na ekonomskoj osnovi, što ima smisla samo onda kad
se iz te suradnje dade izvući ekonomski probitak. Onog trenutka kad
materijalni profit opadne, ili kad se čini da je trošak veći od zarade,
Crkvu je najbolje “amputirati”.
Crkva – muzej. Drugi pak shvaćaju Crkvu kao kulturnu instituciju koja svojom
bogatom tradicijom zauzima izuzetno mjesto u povijesti nadahnutoga ljudskog
stvaralaštva. I doista, nije moguće ni zamisliti suvremenu zapadnu kulturu
bez kršćanske baštine, i to ne samo gledom na materijalno ostvarena
umjetnička djela, nego i gledom na razvoj misli i društvenog napretka, koji
su nadahnuti kršćanskim izvorima. Ima stoga onih koji bi htjeli Crkvu
zaštititi, konzervirati, pretvoriti je u zaštićenu nositeljicu baštine koja
ima veze s korijenima, ali je nepotrebna kad se radi o konkretnom
dru-štvenom djelovanju, te joj ne treba dati nikakvih kompetencija glede
sadašnjosti, budući da su se filozofija (misao), a osobito znanost, moderna
umjetnost i politika već odavno “sekularizirale”.
Crkva - čuvarica etičkih normi. Tko ima otvorene oči ne samo za boljitak
novog vremena nego i za sve postojeće i moguće strahote - to jest za drugo
lice i gorku cijenu napretka - brzo uviđa kako je ljudski rod još uvijek na
krhkim nogama. Čovjek nije dosegnuo svoje unutarnje jedinstvo, niti ispravan
odnos prema svijetu, ljudskoj zajednici pa i vlastitoj budućnosti, kojim bi
mogao kontrolirati moći koje je sam stvorio i stvara, a koje mogu uništiti
njega i sav svijet. Kao da je tehnički napredak do te mjere ubrzan da
čovjekova djela sve brže izmiču ispod njegovih ruku. Tražeći barem neki
oslonac u vremenu “gubitka uporišta” razboriti ljudi uviđaju značenje
etičkih normi, pa i temeljnih moralnih postavki na kojima počiva navještaj
Crkve. Stoga se Crkva prihvaća u stanovitom smislu kao nužno potrebna
kočnica napretka, što svijet dovodi u opasnost da se apokaliptički
strmoglavi u propast, a ne da se uzdigne k svijetlim vrhuncima nove
tehnološke, “obećane budućnosti”. Ipak, u ovom slučaju ostaje osnovno
pitanje: koji su temelji etičkih normi za koje se zalaže Crkva u suvremenom
svijetu? I zašto ih uopće prihvaćati? Da bi se na ta i slična pitanja moglo
odgovoriti, potrebno je razgo-varati. Stoga je Crkva prihvaćena i kao “forum
etičko-moralnih rasprava”, osobito od onih koji ne osporavaju znanstvenu
vrijednost “humanističkih” studija, odnosno koji ne svode sve na sociološku
analizu i statistiku.
Crkva - dopuna socijalnog sustava. U svijetu koji se ubrzano razvija, koji
se globalizira na način da moćniji što prije i lakše mogu iskoristiti
nemoćnije, geometrijskom progresijom raste socijalni jaz. Svako društvo, ako
želi opstati, prisiljeno je taj jaz kontrolirati, odnosno ne dopuštati da
prijeđe kritičnu granicu, mjeru nakon koje više nije moguće kontrolirati
društvene reakcije. Budući da nijedno društvo nije u mogućnosti potpuno
pokriti ni sve osnovne potrebe (ne zbog teoretske nemogućnosti pravedne
raspodjele dobara, nego zbog osobnog i društvenog egoizma te
zapostavljenosti principa solidar-nosti), neprestana je potraga za dopunama
socijalnog sustava, dopunama koje možda neće biti sveobuhvatne, ali će biti
dovoljne da se izbjegne opasnost kritične mase, te neće uvećavati
proračunske troškove u socijali, zdravstvu, školstvu i sličnim područjima.
Crkva tu, sa svojim resursima u ljudima i dobrima, gledajući iz kuta
društvene korisnosti, može odigrati značajnu ulogu pa je stoga valja barem
tolerirati, akoli ne na tom području čak i poticati.
Crkva - stranačkopolitički lager. Crkva je svojom unutrašnjom
organizacijskom strukturom i povezanošću - a toga su svjesni svi, pa čak i
naši političari - i danas nezaobilazna društveno utjecajna snaga. Njezina
“politička” moć, bilo kako tumačena (kao društveni utjecaj utemeljen na
iluzijama o transcendenciji ili pak kao povijesno uvježbani način zavođenja
i “terora nad dušama”) ima značajnu svjetovnu težinu te se mora uzeti u
obzir kad se radi o političkim opredjeljenjima. Imati na svojoj strani
utjecajne ljude Crkve, ili pak one koji u toj Crkvi stvarno ili samo
zamišljeno predvode neku “struju”, pokazuje se vrlo probitačnim i moćnim
oruđem u trenucima odabira političke stranke ili opcije. Stoga, iz
političkih je motiva, vele neki, probitačno biti u dobrim odnosima s Crkvom,
ili, vele drugi, potrebno je s njom uvijek računati kao sa značajnim
čimbenikom, koji može biti od koristi i kao suprotstavljena strana, da se
preko suprotstavljanja (i možebitnog unutarnjeg raslojavanja i ocrnjivanja)
istakne vlastita nadmoć. Crkva je dakle potrebna, bilo kao “politički
prijatelj”, bilo kao “politički neprijatelj” kojega se može bez bojazni
“javno gaziti”, kako bi se masi, kad nema kruha, barem pružio užitak igara,
po mogućnosti bez granica.
Crkva - obredna dopuna života. Budući da čovjek, kao osoba i kao društveno
biće, nema samo fizičke, psihološke i ekonomske nego i religiozne i vjerske
potrebe, vrlo jasno očitovane u psihološkim i sociološkim potrebama za
ritualima, za što još uvijek nema dovoljno drugih institucija koje bi te
potrebe na “znanstveni” način tretirale (na primjer socijalnom pedagogijom i
psihoterapijom), čini se da je, barem još za neko vrijeme, nužna institucija
Crkve kao obrednog prostora, odnosno kao “zaklona duše”. Oni međutim koji
Crkvu ovako doživljavaju, postavljaju pred samu Crkvu “demokratske zahtjeve”
u njezinu obrednom djelovanju, pa na primjer crkveno uskraćivanje
sakramenata osobama koje za to nisu objektivno - po načelima katoličke vjere
- prikladne, proglašavaju “klerikalnom tiranijom”. Zahtijeva se preobrazba
navještaja (na primjer vjeronauka), “obredne forme” i djelovanja (primjerice
gledom na pripuštanje sakramentu svetog reda i vršenju svećeničke službe) u
skladu s novim dijaloškim principima, neovisno o sadržaju vjere. Ispada tako
da se Crkva prihvaća kao potrebna, dok je sadržaj i način njezina djelovanja
proglašen nazadnim i zaglupljujućim, akoli ne i zaroblju-jućim za suvremenog
čovjeka.
A
što Crkva zapravo jest? Što ona veli o samoj sebi? Lumen gentium, dogmatska
konstitucija o Crkvi Drugoga vatikanskog sabora odgovara: “Crkva je u Kristu
kao sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva
cijeloga ljudskog roda” (LG 1). Ona je “tijelo Kristovo” (usp. 1 Kor 12,27),
“zajednica vjere, ufanja i ljubavi”, “vidljiv zbor i duhovna zajednica”,
odnosno “živi organ spasenja” (LG 8), “narod Božji” (usp. 1 Pt 2,9-10) na
putu prema ostvarenju konačnog cilja svake ljudske osobe i cijelog ljudskog
roda, a to je zajedništvo s Bogom. Crkvu sačinjavaju ljudi “koje u Kristu
sjedinjene vodi Duh Sveti na njihovu hodu prema Očevu kraljevstvu. Oni su
primili poruku spasenja da je iznesu pred svakoga. Zato zajednica kršćana
doživljava sebe doista usko povezanom s ljudskim rodom i njegovom poviješću”
(GS 1).
Tko dakle Crkvu ne shvaća kao “znak i sredstvo spasenja”, a čini se da se
nalazimo upravo u okruženju koje o tom neće ni da čuje, taj ne može pravo
razumjeti, vrednovati i odrediti se prema djelovanju Crkve. Na Crkvi je pak
da i sama bude sasvim jasna u očitovanju vlastitog identiteta te da ne
zavarava ni sebe ni one kojima je poslana. Jedino u vjernosti Kristovu
poslanju i kroz jasno svjedočenje vlastitog identiteta moći će izbjeći zamke
ljudskih, društvenih i političkih redukcionističkih nesporazuma,
spočitavanja i optuživanja, te istinski pridonijeti onom radi čega i jest:
uprisutnjenju Kraljevstva Božjega među ljudima i pomoći svakom tražitelju na
putu do susreta s Kristom, jedinim spasiteljem čovjeka, ljudskog roda i
svega svijeta, susretu s Raspetim i Uskrsnulim, kojemu neka je svaka čast i
slava sada i po sve vijeke vjekova.
Rasprave
BLAŽENSTVO SIROMAHA (Mt 5,3; Lk 6,20)
Marijan Vugdelija, Split
Sažetak
Svrha ovog rada je da
baci novo svjetlo na shvaćanje i tumačenje prvog Isusovog blaženstva. U
prvom dijelu auktor nastoji, na osnovi literarne kritike, utvrditi izvorni
oblik blaženstva između njegove dvije verzije. Dolazi do zaključka da je
Luka sačuvao izvorni oblik. U drugom dijelu iznosi na vidjelo smisao
blaženstva siromaha u tom izvornom obliku. U zaključnoj riječi sažima
rezultate istraživanja.
Kritika priznaje
isusovsku autentičnost prvog blaženstva. Uostalom, postoji savršena
podudarnost između tog blaženstva i tragova Isusova nauka te njegova stava
prema svim vrstama siromaha. Isus u tom blaženstvu proglašava blaženima
siromahe kao takve, ne osvrćući se izravno na njihova unutarnja
raspoloženja. To nam zvuči paradoksalno: preokreće uobičajene načine
mišljenja i prosuđivanja. Obično ljudi smatraju bogataše 'blaženima'. Stoga,
da bi se shvatio pravi smisao blaženstva siromaha, bilo je potrebno utvrditi
tko su ti siromasi i zbog kojeg razloga ih Isus proglašava blaženima. Auktor
to čini promatrajući prvo blaženstvo u svjetlu njegove starozavjetne
pozadine i stavljajući ga u kontekst Isusova nauka i njegova odnosa prema
raznim vrstama siromaha. Domi-nantni vid koji izlazi na vidjelo u toj
analizi, a koji je od velike važnosti za ispravno shvaćanje i tumačenje
našeg blaženstva jest taj da je siromah preporučen pažnji kralja i bogova na
starom Istoku, i posebno da je Bog Izraelov uvijek na strani siromaha,
potlačenih i obespravljenih. Svaki kralj dostojan tog imena brinut će se da
siromasi budu nahranjeni, ali također i prije svega da se poštuje njihovo
pravo sa strane mogućnika, bogataša i tlačitelja. Bog, pravedni kralj, ne
može a da ne bude zaštitnik razbaštinjenih. I doista, Bog Biblije sa svojim
božanskim autoritetom jamči pravo siromaha i obespravljenih i daje da ono
trijumfira na kraju. Na poseban način on će biti zaštitnik siromaha u
vrijeme svog eshatološkog zahvata. Istina, stav siromaha uključuje čekanje i
pouzdanje, ali oni neće postati dionicima blagodati kraljevstva Božjega
prvenstveno zbog tih raspoloženja. Bog štiti siromahe prije svega jer su oni
"bes prava" i jer tamo gdje Bog kraljuje, vlada i pravo i pravednost. Tu se
nalazi prvi i osnovni razlog zašto Isus proglašava siromahe blaženima.
Kratko rečeno,
blaženstvo siromaha je radosna vijest koju Isus ima donijeti siromasima i
obespravljenima. Oni sada imaju razlog za radost, jer s Isusovim dolaskom
dolazi kraljevstvo Božje u kojem oni ponovno zadobivaju prava kojih su bili
lišeni i time postaju povlašteni Božji miljenici. Iz svega toga jasno
proizlazi da je eshatološko kraljevstvo Božje u svojoj biti kraljevstvo Oca
i spasonosne snage njegove dobrote i ljubavi. To je u prvom redu bezuvjetna
ponuda spasenja.
Ključne riječi: siromah, siromaštvo, blaženstvo, kraljevstvo Božje
TEOLOGIJA I KRŠĆANSKI ŽIVOT
Anto Šarić, Sarajevo
Sažetak
U
ovom radu autor se bavi odnosom teologije i kršćanskog života odnosno
pitanjem jedinstva između nauke i života, znanja i djelovanja, što ga Drugi
vatikanski sabor u OT 16 postavlja kao zadaću pred teologiju. Rasčlambom
pojmova objave i vjere ukazuje se na činjenicu da ti pojmovi imaju, uz
spoznajni, i svoj dinamički karakter, po čemu je vjera počelo novog života.
U tom vidu i teolo-gija kao znanost vjere ne iscrpljuje svoju zadaću
formuliranjem i tumačenjem sadržaja vjere, već vodi u nasljedovanje, tj. u
praksu novoga života. Rascjep između nauke i života kao jedan od temeljnih
problema teologije i Crkve zahtijeva da teologija, u svojim istraživanjima,
uz proučavanje sadržaja objave i njezine recepcije u vjeri tijekom
povijesti, svoju pozornost usmjeri na sadašnju situaciju te traženjem
rješenja za aktualne ljudske probleme pokaže da je kršćanstvo življena
stvarnost, a sadržaj vjere ne samo istina o postojanju nego sam život.
Ključne riječi: objava, vjera,
nauka, kršćanski život, teologija.
HRVATSKA OBITELJ
DANAS
Josip Čorić, Split
Sažetak
Sveopća kriza vrednota koja je zahvatila suvremenu civili-zaciju nije
poštedjela ni osnovnu stanicu ljudskog roda - obitelj. Ni hrvatska obitelj
nije ostala imuna pred ponudama suvremene civilizacije. U suvremenim
demokratskim gibanjima ostvarile su se mogućnosti objektivnoga znanstvenog
istraživanja bitnih vrednota na kojima još uvijek počiva suvremeno društvo.
Mnoge od tih vrednota su baština vjere i Crkve. Do kakvih se je saznanja
došlo na temelju objektivnih i temeljitih ispitivanja u sklopu Međuna-rodnog
istraživanja o vrednotama (EVS) u koje se je veoma odgovorno i uspješno
uključio KBF u Zagrebu? Koje su vrednote u najužoj svezi s brakom i
obitelji? Što Crkva očekuje od obitelji? Kakva je vrijednost institucije
ženidbe, kakvi su mjesto i uloga adolescenata u društvu i obitelji. Za
svećenike, posebno pastoralno svećenstvo, pokušava se dati najopipljivije
smjernice za uspješan rad u pastoralu braka i obitelji.
Ključne riječi: brak, obitelj,
adolescenti, religioznost adolesce-nata, važnost braka i obitelji, obitelj i
Crkva, vrednote, crkveno učiteljstvo.
POJMOVI KLERIKALIZAM I PROTUKLERIKALIZAM
Prilog raspravi, Ivan Pederin, Zadar
Sažetak
Ovaj prilog bavi se pojmom klerikalizam, koji mnogi spominju i obično
napadaju, ali ne znaju što on zapravo znači. O njemu šute leksikoni, a riječ
se ne spominje prije XIX. stoljeća. Kršćanstvo je u početku bilo vjera koja
nije bila politička, nije sudjelovala u upravljanju državom i bila je
pitanje osobne savjesti njezinih vjernika. Poslije kršćanstvo postaje
političkom vjerom, a to će reći da država uočava u Crkvi elemenat pomoći kod
vršenja vlasti. Tada kršćanstvo postaje otprilike društveno-političkim
uređenjem. U nadležnost biskupa dolazi školstvo, brak i nadzor nad javnim
ćudoređem. Novo doba, Francuska revolucija i drugi pokreti XIX. st. tražili
su rastavu crkve od države pa u nadležnost građanske vlasti spada školstvo i
brak, javno ćudoređe općenito. To nije uvijek išlo bez trvenja i otpora koji
se onda obično nazivao klerikalizmom.
VRH STRANICE |
Zrinsko-Frankopanska 19