2001 g.

2002 g.

2003 g.

2004 g.

2005 g.

2006 g.

2007 g.

2008 g.

2009 g.

english

CRKVA U SVIJETU 1/2009 - Sadržaj

GODINA 2009

Br.1/2009

Br.2/2009

Br.3/2009

Br.4/2009

1/09

Uvodnik

Ante Mateljan, Godina neba, 3

RASPRAVE

Božidar Mrakovčić, Problem i poruka otvorenog završetka Markova evanđelja, 7

Ivan Karlić, Iva Mršić, Uvod u kristologiju Johna Hicka, 31

Anton Tamarut, Svećenik - svjedok nade, 51

Dean Slavić, Šimićeva Marija u surječju opusa, 74

PRIKAZI I OSVRTI

Ivan Devčić, Personalistička etika Karola Wojtyle, 91

Drago Šimundža, Isus je bio presudan, 103

Nediljko. Ante Ančić, Teolozi o vremenu i vječnosti, 108

Nediljko Ante Ančić, Nevolje s blagoslovom, 112

Uvodnik - Ante Mateljan, Godina neba

Prvo pitanje, kojega se sjećam još iz knjižice Mali vjerski nauk, po kojoj smo se kao djeca pripremali na primanje sakramenata svete ispovijedi i pričesti, bilo je: Zašto smo na svijetu? To pitanje, izrečeno i oblikovano na ovaj ili onaj način, prati me sve do današnjega dana. I prvi odgovor, koji se nalazio u tom malom katekizmu, a glasio je: Na svijetu smo zato da Boga spoznamo, da ga ljubimo i da k njemu dođemo - i dandanas je (s ponosom to priznajem!) okosnica moje vjere i teologije. Stoga sam na neki način ostao začuđen kad sam zamijetio da je veliki Katekizam Katoličke crkve nekako elegantno zaobišao to pitanje. Istina, ono je prisutno, ali ne tako neposredno jasno i bistro kao nekada.

Priznajem i to da me je temeljno pitanje: Zašto smo na svijetu? neprestano poticalo da podignem pogled prema nebu! Ne samo prema teološkom Božjem nebu nego i prema ovom tvarnom svemiru, u koji sam s divljenjem i čuđenjem zagledan sve do dana današnjega. Možda me to potaknulo da i kao teolog budem pažljiv i otvoren prema prirodnim znanostima, posebno prema fizici i astronomiji, te da sa zanimanjem pratim što se na tim područjima zbiva, bilo u fundamentalnim istraživanjima subatomskog svijeta (poput traženja Higgsova bozona kroz LHC projekt u CERN-u), bilo da uživam u najnovijim snimkama svemirskih teleskopa HUBBLE i COBE, kao i u novim varijantama kozmoloških teorija koje se često javljaju.

Posebno me raduje što se posljednjih godina na hrvatskom jeziku može naći, i za slabije upućene znatiželjnike, kvalitetna literatura s tih područja (usp. L. Lederman – D. Teresi, Božja čestica, Izvori, 2000.; R. Burnham, Astronomija, Vodič po zvjezdanom nebu, Dušević i Kršovik, Rijeka, 2003.), te što se i vjerski orijentirani izdavači ipak pomalo okreću radovima o odnosu vjere, teologije i prirodnih znanosti. Tu svakako treba spomenuti prijevode djela: D. Lambert, Znanost i vjera (KS, Zagreb, 2003.) i A. Benz, Budućnost 4

svemira. Slučaj, kaos, Bog? (KS, Zagreb, 2006.). Posebno su me, međutim, obradovale dvije knjige objavljene posljednjih mjeseci. Prva je zbornik Stvaranje i evolucija (Verbum, Split, 2008.), u kojem su radovi s kolokvija učeničkog kruga pape Benedikta XVI., održanog u Castel-Gandolfu početkom rujna 2006. godine. Druga je neobična knjiga fizičara Arnolda Benza i bibličara Samuela Vollenweidera, Baca li Bog kockice? (KS, Zagreb, 2008.). Radi se o jednoj vrsti znanstvenofantastičnog romana u formi dijaloga, koji tematizira odnos znanosti i vjere, Boga i prirode, slobode i zakona, objave i uskrsnuća, a završava gotovo doslovnim citatom Clark-Kubrickove Odiseje u svemiru 2001. Ova posljednja, nakon što sam je pročitao nadušak, navela me i na misli što slijede.

Naime, ova, 2009. godina proglašena je godinom astronomije. Nakana je da se podsjeti na značenje temeljnih istraživanja (danas je jasno da su astrofizička istraživanja posve komplementarna s istraživanjima u području subatomske fizike, a ova imaju reference na primjer u molekularnoj biologiji!) – budući da nas vode, barem se tako u ovom času čini, prema temeljnim zakonima (ili određenjima, ako ih ne možemo, dakako u klasičnom poimanju, svrstati pod zakone), koji stoje u temelju ovoga s/tvarnoga svijeta, a koji, čini se, imaju izuzetno značajne antropološke implikacije. No postoji i još jedna nakana, koja se ne može svesti na koliko-toliko ispunjenje naše čežnje za spoznajom, a to je poticaj da se doživi iskustvo veličanstvene ljepote. Jedva da se ljepota može tako jako i jasno doživjeti, kao u pogledu u nebo, ono nebo kojega je zemlja sićušni, a tako dragocjeni dio, sa svim svojim blagom života i ljudi.

* * *

Nastojeći, koliko mi je moguće, otvorenim očima promatrati današnja teološka gibanja, kako u svijetu tako i kod nas, imam dojam da se s teologijom događa nešto slično kao i s astronomijom. Postoji jedan dio teoloških stručnjaka koji se na manje ili više intenzivan način bave različitim granama teologije. Neki od tih teoloških ogranaka, poglavito oni koji su usredotočeni na etičke, psihološke i sociološke, odnosno socio-antropološke teme, imaju relativno značajan odjek u Crkvi i društvu. One pak grane teologije koje se tiču neba, ne samo kao eshatološke stvarnosti koja pripada bitnim vidovima objave, ne samo da su ostavljene po strani, nego se čini da se zaista bave nečim nerazumljivim. Zato se možda i događa da se dio teologa radije hvata čiste ovostranosti, jer im se čini da govor o nebu (a zapravo govor o Bogu: teo-logia, o onostranosti i o ljudskom spasenju kao zajedništvu s osobnim Bogom u Isusu Kristu), nema odjeka. Tako se na kraju neke ideje ili slutnje samo iznesu na kojem znanstvenom skupu ili objave u časopisu, ali ostaje dojam da sve to, i kad je kršćanski autentično i znanstveno zanimljivo, ostaje negdje izvan teološki izazovne i vjerski življene svakodnevice.

Pitanje je jednostavno: Je li današnja kršćanska teologija, impresionirana zemljom (čitaj antropologijom), dobrim dijelom zaboravila nebo? Ne očituje li se to, na primjer, u aktualnim bioetičkim disputama? Gdje je završio kršćanski teološki i antropološki aksiom o prosudbi sub speciae aeternitatis? Ne radi li se tu o naizgled neprimjetnom, ali vrlo promišljenom i brižno provođenom podčinjavanju neba zemlji, jasno vidljivom na primjer u prošlogodišnjem onemogućavanju papi Benediktu XVI. da progovori na rimskom sveučilištu La Sapienza? Je li se možda u tom znanstvenoantropološkom i povijesnoreligijskom dijelu teologija dala zavesti zamamnim, ali tako kratkim dosegom spoznaja što su ih omogućila ljudska svjetla, da je malo smetnula s uma nebesku objavu?

Ulazeći u takozvano ekološko doba, nije bespredmetno, posebno nama teolozima, a pogotovo ako smatramo da nam je poziv biti navjestiteljima vjere i službenicima Crkve, zapitati se o teološkoj ekologiji. Ne radi se tu samo o poštovanju stvorene stvarnosti, nego ponajprije o poštovanju Božjeg neba kao temeljnog ljudskog određenja. Ispravan odnos s Božjim nebom ili, ako ćete jednostavnije - iskreni teološki povratak nebu, ima svoju normu i mjeru. Ta mjera je za kršćansku teologiju nebesnik i zemnik, Utjelovljeni i Uskrsnuli, sin čovječji i Sin Božji, Isus Krist.

Za kršćane vjernike, za teologe kršćane vjernike, Isus Krist je mjera Božjega neba na zemlji, on je prolaz kroz koji se stječe uvid u nebo, on je odsjaj slave Očeve, on je, konačno, kao uskrsnuli Spasitelj, samo nebo! On je Božje nebo koje nam nije daleko. Njegova je riječ: “Evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta” (Mt 28,20). Ostaje nam, dakle, moliti za milost duhovne i intelektualne hrabrosti, da ne mjerimo uporno sve dosegom svojih sitnih svjetiljki, nego da podignemo um i srce veličanstvu Božjeg darovanog i obećanog neba, kako bismo bili na pomoć onima koji su neba željni, te kako bismo i svojim životom ravnali sub speciae aeternitatis.

Rasprave

Problem i poruka otvorenog završetka Markova evanđelja
Božidar Mrakovčić, Rijeka

Sažetak

Problem završetka Markova evanđelja je najprije tekstualni, a onda i interpretativni. Autori se danas gotovo jednodušno slažu da drugo evanđelje originalno završava retkom 16,8 i da je ostatak evanđelja (16,9-20) naknadni dodatak. Činjenica da je taj dodatak nastao vjerojatno već u 2. st. posl. Kr. svjedoči o interpretativnoj problematičnosti Markova otvorenog završetka. Bijeg i šutnja žena izazvani strahom, umjesto radosnog navještaja uskrsnuća i uskrsnih ukazanja, potaknuli su mnoštvo različitih tumačenja, koja su u članku podijeljena u četiri skupine: povijesno-apologetsko, polemičko, negativno s pozitivnim ishodom i pozitivno tumačenje. Nakon kratkog pregleda i kritičkog osvrta na prva tri tumačenja, autor detaljnije obrađuje četvrto tumačenje, koje, za razliku od prethodnih, pozitivno tumači problematičnu reakciju žena. Autor u kontekstu Markova evanđelja semantički analizira ključne pojmove zaključnog retka i zaključuje da je reakcija žena adekvatan i tipičan ljudski odgovor na epifanijski i teofanijski događaj Isusova uskrsnuća. Koncentracijom termina za sveti strah i unutarnjom perspektivom kojom završava svoje evanđelje Marko daje do znanja da Isusovo uskrsnuće valja shvatiti kao vrhunac procesa objave tajne Isusove osobe i poslanja, čime je on postigao cilj svojega evanđelja, da pokaže kako je započela i na čemu se temelji radosna vijest da je Isus iz Nazareta Krist i Sin Božji (1,1). Zaključujući svoje evanđelje napetošću straha, umjesto relaksirajućim opisom ukazanja, Marko naglašava da tajna Isusove osobe, koliko god je ispravno shvatili, uvijek ostaje misterijem koji treba stalno otkrivati. Na to je pozvan i čitatelj kojega otvoreni kraj poziva da učini ono što su učenici već učinili, premda to nije ispričano, tj. da nasljeduje Isusa, jer zajedništvo života s njime jedini je način da ga što bolje upoznamo i shvatimo, a onda i naviještamo.

Ključne riječi: Markovo evanđelje, otvoreni završetak, strah, bijeg, šutnja, žene, učenici.

Uvod u kristologiju Johna Hicka,
Ivan Karlić, Iva Mršić, Zagreb

Sažetak

Autori ovim prilogom žele upoznati čitatelje s temeljnim kristološkim postavkama američkog prezbiterijanca Johna Hicka. Hickova kristologija (koju on naziva agape kristologija) usko je vezana uz njegovu pluralističku (teološko-religijsku) poziciju, a teze koje iz nje proizlaze usmjerene su uglavnom na obranu te pozicije. Osim toga, Hick upućuje kritiku kalcedonskoj inkarnacijskoj kristologiji i doslovnome govoru o utjelovljenju Sina Božjega, predlažući pritom dinamički umjesto ontološkoga govora unutar agape kristologije. U svom kristološkom promišljanju razmatra također mogućnost višestrukog utjelovljenja, i to s ciljem relativizacije normativno-spasenjske uloge Isusa Krista. Prihvaćajući stupnjevitu kristologiju, govori o utjelovljenju kao mitu, odnosno metafori, stavljajući Isusa Krista u isti rang s duhovnim vođama i učiteljima drugih religijskih tradicija.

Ključne riječi: John Hick, mit, metafora, pluralizam, agape kristologija.

Svećenik - svjedok nade,
Anton Tamarut, Zagreb

Sažetak

Autor na početku podsjeća kako Crkva uvijek treba odgovarati na znakove vremena, te u tom kontekstu ističe kako je u ovome vremenu, obilježenom nedostatkom nade, potrebno da se svećenik poistovjeti s evanđeljem nade te tako postane njegovim vjernim glasnikom i svjedokom.

Svećenikovo svjedočenje nade autor promatra ponajprije u kontekstu ekleziologije zajedništva. U radu je naime naglašeno kako je upravo zajedništvo životni prostor nade. Ono je prema autoru važna poveznica između ministerijalnog svećeništva i kršćanske nade. Svećenik je, naime, zaređen da bude na službu zajednici. On je, dakle, po pozivu i poslanju čovjek zajedništva, osoba koja u jedinstvu s Kristom gradi bliske i prijateljske odnose među ljudima, u službi je jedinstvene Isusove želje iskazane u velikosvećeničkoj molitvi: “da svi budu jedno kao što si ti Oče, u meni i ja u tebi” (Iv 17, 21). Kršćanska nada je također bitno određena dimenzijom zajedništva. To je nada odnosa. Ona nastaje, raste i razvija se isključivo u odnosima, u odnosu prema Bogu i u odnosima prema drugim ljudima. Kvaliteta nade u uzročnoj je i posljedičnoj vezi s kvalitetom čovjekovih odnosa s Bogom i s bližnjima. Kako svećenički život, tako i nada kao životni odnos ljubavi i vjernosti svoj izvor ima u otajstvu trojstvene Božje ljubavi, u njoj i od nje živi, u njoj nalazi svoj smisao i konačni eshatološki cilj. Svećeništvo i kršćanska nada, jedno i drugo, u Isusu Kristu nalaze svoje životno središte i svoj eshatološki obzor.

Na kraju, ističući upravo eshatološku dimenziju eklezijalnog zajedništva, autor zaključuje kako za svećenika nadati se, znači u prvom redu, nikad ne posustati, u milosnom zajedništvu s Kristom graditi u Crkvi i u svijetu, s vjernicima i sa svim ljudima dobre volje, zajedništvo ljubavi, radosti i mira, unositi u sve oblike i strukture pastoralnog života i rada onu otvorenost, toplinu i iskrenost odnosa koja postoji u zajedništvu trojedinoga Boga.

Ključne riječi: svećenik, nada, Crkva, Presveto Trojstvo, Isus Krist, ekleziologija zajedništva, eshatološko zajedništvo, novi čovjek, novo nebo i nova zemlja.

Šimićeva Marija u surječju opusa,
Dean Slavić, Rijeka

Sažetak

Pisac članka upozorava na stilističke, teološke i političke posljedice pojave različitih inačica teksta pjesme Marija. Članak tumači pjesmu stavljajući narav njezina adresata u surječje drugih primatelja poruka iz opusa. Autor također govori o smislu glagola iz pjesme te vezi kazivača i lika kojemu se obraća.

Ključne riječi: Šimić, pjesma Marija, adresati, kršćanski simboli, stil.

VRH STRANICE