|
GODINA 2009
Br.1/2009
Br.2/2009
Br.3/2009
Br.4/2009
3/09 |
Uvodnik
Nikola Bižaca, Znakovita obljetnica. U povodu 10. obljetnice splitskoga
Bogoslovnog fakulteta, 259
RASPRAVE
Juraj Brkan,
Upis klerika ili inkardinacija, 263
Juraj Batelja, Analiza i poruke zbirke “Propovijedi prema Litanijama Sv.
Josipa” blaženog Alojzija Stepinca, 282
Marko Dragić, Spasovo u hrvatskoj tradicijskoj baštini, 305
Mato Zovkić, Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa kršćanskim poglavarima,
329
Danijel Tolvajčić, Filozofijska vjera Karla Jaspersa, 353
PRINOSI
Andrija Crnković, Obavještajni rad u doba nesagorivog nemira, 372
PRIKAZI I OSVRTI
Nikola Hohnjec, Zbornik o Knjizi Otkrivenja, 381
Ivan Kešina, “Velika” europska i “mala” hrvatska filozofija renesanse, 384
Josip Dukić, Proslavljena deseta obljetnica i dan Katoličkoga bogoslovnog
fakulteta u Splitu, 390
Uredništvo je primilo, 395
Adrese autora, 396
Napomena: svi tekstovi objavljeni su u cijelosti na
portalu
HRČAK.
Uvodnik:
Znakovita obljetnica. U povodu 10.
obljetnice splitskoga Bogoslovnog fakulteta, Nikola Bižaca, Split
Kršćanska vjera i evolucija naslovna je tema doskorašnjeg XV. međunarodnoga
znanstvenog simpozija na Teološkom fakultetu Splitskoga sveučilišta. Izbor
teme gotovo da je bio obvezatan. Naime, i naš fakultet, kao uostalom i mnoga
druga slična visoka učilišta, nije mogao ostaviti po strani ovogodišnje
globalno prisjećanje na ključne datume iz povijesti afirmacije evolutivne
paradigme: 200. obljetnicu rođenja C. Darwina i 150 godina od objavljivanja
Porijekla vrsta. Jer, ipak je riječ o jednoj dobroj prigodi da se što je
moguće ozbiljnije u našim uvjetima propitaju te teološkoj, svekolikoj
vjerničkoj i znanstvenoj javnosti posvijeste nosive koordinate velikog
izazova
koji evolutivno tumačenje bioloških i fizikalnih procesa predstavlja za
kršćansku teologiju, ali i za samu vjeru. Već barem stoljeće i pol teologija
prati razvoj evolutivne teorije. Pritom nastoji domisliti i pokazati kako
prihvaćanje evolutivne paradigme, koja je postupno postala dominantnim i
veoma plodonosnim interpretacijskim horizontom prirodoznanstvenog
istraživanja, ne ugrožava teološku shvatljivost i egzistencijalno značenje
temeljnih istina kršćanske vjere, kao što su primjerice stvaranje i trajno
stvaranje, providnost u prirodi i povijesti, istočni grijeh, značenje
događaja Isusa Krista za prirodu i povijest, odnos povijesti i eshatološke
punine itd. Ta već poprilično duga povijest teološkog pa i učiteljskog
bavljenja evolucijom iznjedrila je priličnih nesnalaženja, nelagoda, osuda,
sukoba, opetovanih mirenja sukobljenih strana, ali i oveći broj teoloških
mislilaca koji su s mnogo teološkog erosa oblikovali više ili manje
uvjerljive odgovore na pitanje kako su-misliti evoluciju i vjeru. No ipak,
istini za volju, treba biti realističan i ustvrditi da susretanje evolutivne
paradigme još uvijek, pa i nakon nedavnog napuštanja od strane Ivana Pavla
II. kao i nakon mnogih neporecivo
uvjerljivih teoloških proboja, naliči u mnogočemu na jedan moderni
istraživački laboratorij. U tom teološkom laboratoriju sve vrvi od traganja
za poboljšanjem rješenja dosadašnjih pristupa ili čak za formuliranjem novih
modela. Pritom se, jasno, pomno osluškuju trajni pomaci u dinamičkim
tumačenjima kozmosa i života na svim razinama prirodoznanstvenih
istraživanja. Koliko pak sada možemo uočiti i naslutiti, jedan teološki
model koji bi iscrpno i definitivno opisao posljedice dinamičko-evolutivne
slike svijeta za teološko shvaćanje tog istog svijeta, teško da će ikada
biti oblikovan. Jer uvijek novi i novi uvidi u strukture evolutivnih
dinamika teološko
promišljanje nužno potiču na pronalaženje sve prikladnijih slika, metafora,
pojmova. Stoga je određena provizornost teoloških nastojanja zapravo i nužna
ako teologija, kao kritičko mišljenje vjere, u evolutivnom kontekstu
današnje kulture želi pokazati
kršćanima, ali i nekršćanima kako cijena egzistencijalnog prianjanja uz
biblijsku objavu i njezin govor o smislu svijeta i čovjeka nije nipošto
jedna intelektualna shizofrenija vjernika koja u konačnici dokida
shvatljivost, a time i vjerodostojnost kršćanske vjere u očima današnje
globalne agore i njezinog sve šireg pa i dubljeg znanja o svijetu i životu.
Posebna uloga u tom neizostavnom teološkom traganju pripada nesumnjivo
teološkim fakultetima. Uz zadaću kritičko-racionalnog studija izvora objave
i njezinog metodološki korektnog prenošenja, fakultetska teologija pozvana
je uočavati i proučavati sve značajnije epistemološke i jezične pomake u
znanosti i kulturi. Susretanje s novim znanjima i novim izričajnim
mogućnostima, njihovo pomno osluškivanje, proširuje hermeneutički horizont
teologije, koji dovodi do produbljenja uvida u značenje objavljenih istina,
ali i do obogaćujućih promjena teološkog, a time i navještajnog jezika.
Ili, kako to reče Ivan Pavao II. u govoru na Papinskoj akademiji znanosti
10. studenog 2003.: “Sve sam više uvjeren da znanstvena istina, koja je po
sebi sudjelovanje na božanskoj Istini, može pomoći filozofiji i teologiji da
se potpunije shvati ljudska osoba i Božanska objava o čovjeku, objava
dovršena i dovedena do vrhunca u Isusu Kristu.“ Uostalom, dovoljno je samo
prisjetiti se koliko su već do sada uvidi u dinamičke strukture stvorenog na
svim razinama shvaćanja i jezičnog iskaza “revolucionirali“ teološku
antropologiju ili pak moralnu teologiju. Taj izazov i poslanje postavlja se
pred sve teološke fakultete, a posebno pred one na državnim sveučilištima.
Ti fakulteti moraju izaći ususret u prvom redu po sebi shvatljivim
višestrukim iščekivanjima same crkvene zajednice, ali isto tako i
iščekivanjima sveučilišne, šire kulturne pa i političke javnosti. Sve te
različite društvene razine više ili manje izričito artikulirano očekuju da
teološki fakulteti unutar državnih sveučilišta formiraju kršćansku
intelektualnu elitu koja je u stanju misliti i prakticirati evanđeoske
vrijednosti na način koji uvažava sve pozitivne dosege prirodoznanstvene,
humanističke i političke kulture. Uostalom, i sam sveučilišni okvir potiče
po sebi teologiju na još veću “epistemološku strogost”.
Ova potonja sukladno kriterijima moderne epistemologije kao što su
univerzalnost, transparentnost, komunikabilnost postupaka i uvida čini da
teologija svoje teme i argumente u suočenju s drugim znanostima na
sveučilištu i drugim znanjima u društvu e iskazuje autoritarno, već na način
jednog koherentnog kritičkiargumentativnog diskursa.
Ove se godine navršava deset godina otkako je teološka znanost, koja je u
Splitu već stoljećima imala svoje ustanove, pravno prisutna na Splitskom
sveučilištu. Uspostava takvoga teološkog fakulteta bila je pun pogodak.
Gledano na unutarcrkvenoj razini novi je fakultet u okviru jedne ustanove
uspio okupiti većinu trenutačno najboljih intelektualnih snaga ove mjesne
Crkve, kao ni jedna druga slična inicijativa do sada. Time je između ostalog
pridonio osjetnom jačanju crkvenog zajedništva biskupijskoga i redovničkog
klera, ali i uspio pružiti, a u velikom broju slučajeva i dati, ozbiljnu
sveučilišnu teološku formaciju stotinama djelatnika, čiji je crkveni
angažman još uvijek, nažalost, sužen povijesno naslijeđenim kleričkim
monizmom pastoralne djelatnosti, koji je, usput budi rečeno, za današnju
teološku i kulturološku senzibilnost ipak sve manje shvatljiv.
Promatran u svojem odnosu ad extra, Teološki fakultet u Splitu u međuvremenu
je postao čvrstom, vidljivom institucionalnom činjenicom sveučilišnog
okruženja. Sveučilište je, znamo, jedno od najvažnijih mjesta svakog
suvremenog društva, gdje se prenosi, ali i proizvodi znanje i kultura tog
društva te time znatno određuje
i njegova budućnost. Kao dio tog procesa, i naš Teološki fakultet pozvan je
davati specifični kršćanski prinos oblikovanju ukupne kulture ovog društva.
Pozvan je to u prvom redu činiti na razini traganja za što plodonosnijim
nastavnim i odgojnim modelima. No možda se taj poziv još više ima odražavati
na području misaonog
traganja za što uvjerljivijim tumačenjima suočavanja Riječi i raznih
segmenata i tema promijenjene slike svijeta. Samo je tako moguće
intelektualno vjerodostojno pokazati, a potom u praksi i posvjedočiti da su
crkvena zajednica, njezina vjera i teologija ozbiljni i kreativni
sustvaratelji, zajedno s drugima, nosivoga samoshvaćanja i
stvarnosti ovog sve kompleksnijeg aktualnog svijeta, ali i onog sutrašnjeg.
Čini nam se stoga teološki.
Rasprave
Upis klerika
ili inkardinacija, Juraj Brkan, Split
Sažetak
U ovom smo radu pravno-egzegetskom metodom
obradili drevni crkveni institut inkardinacije-ekskardinacije klerika što je
s nekim izmjenama prihvatio i zakonodavac u važećem Zakoniku iz 1983. godine
u kan. 265-272, imajući u vidu zakonodavstvo Crkve tijekom povijesti te
odredbu II. vatikanskog sabora izraženu u dekretu Presbyterorum Ordinis, br.
10. Najprije smo donijeli kratak povijesni osvrt instituta inkardinacije.
Budući da je u Crkvi izričito zabranjeno postojanje klerika bez “poglavara”
ili lutalica, zakonodavac je donio precizne odredbe o formalnoj i
posljedičnoj inkardinaciji, o inkardinaciji “ipso iure” te o uvjetovanoj
inkardinaciji. S Drugim vatikanskim saborom prelazak klerika iz jedne
partikularne Crkve u drugu postaje lakši, uz točno nabrojane zakonske
odredbe, koje se opravdavaju pastoralnim razlozima, posebno zbog manjka
klera u pojedinim partikularnim Crkvama gdje se klerici trebaju više
osjećati klericima koji bi se trebali brinuti za opću Crkvu. Na kraju smo
upozorili na zakonsku odredbu prema kojoj dijecezanski upravitelj ne može
dati nekom kleriku inkardinaciju osim uz neke, pravno predviđene, uvjete.
Ključne riječi: klerik,
lutalica, inkardinacija, ekskardinacija, partikularna Crkva.
Analiza i poruke zbirke “Propovijedi prema Litanijama Sv. Josipa”
blaženog Alojzija Stepinca, Juraj Batelja, Zagreb
Sažetak
Kao osuđenik na izdržavanju kazne u zatvoru u
Lepoglavi, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac sastavio je zbirku
Propovijedi prema Litanijama Sv. Josipa. One su osobit izazov proučavanju
jer su sastavljene u zatvoru, s ograničenim teološkim izvorima, gdje je smrt
bila vrlo česta, a nisu izostajale ni provokacije ni poniženja.
Suživljenost sa zbiljama iz života sv. Josipa i oslonjenost na Boga pokazuju
u ovim propovijedima osobitu Božju dobrotu, kojom se on služi kad po slabim,
nepoznatim ljudima izvodi velika djela svoje ljubavi. Vedrina, optimizam i
radosno vršenje Božje volje prepoznati u svetosti sv. Josipa, za nadbiskupa
Stepinca su kadri nadvladati
strah pred životom i pred smrću, te okolnosti obiteljskoga života pretvoriti
u ozračje sreće, probitka i blagoslova, a pobožnosti u njegovu čast
pripomoći u pastoralu mladeži i obitelji.
Ključne riječi: sv. Josip,
utjelovljenje Sina Božjega, djevičanstvo, očinstvo, krjepost vjere,
poslušnost Bogu, vjernost, čestitost, strpljivost, sretna smrt, litanije i
pobožnosti u čast sv. Josipa.
Spasovo u hrvatskoj tradicijskoj baštini, Marko Dragić, Split
Sažetak
Uzašašće je kršćanski blagdan koji se slavi
četrdesetog dana nakon Uskrsa, uvijek četvrtkom, a sjećanje je na Kristov
uzlazak u nebo. Uzašašćem na nebo Isus Krist je spasio čovječanstvo. Zato se
taj blagdan zove i Spasovo. Uzašašće u hrvatskoj kulturnoj baštini
karakteriziraju spasovski ophodi, zvani križari i križarice, koji se prvi
put spominju početkom 17. stoljeća u Bakru. Procesije su počinjale u ranu
zoru sa svrhom blagoslova polja, održavale su se ponedjeljkom, utorkom i
srijedom uoči Uzašašća, te su se ti dani zvali Križevi dani. Procesije su
godine 1952. komunističke vlasti zabranile. Narod taj blagdan smatra i
pastirskom svetkovinom, te ga karakteriziraju pastirske svečanosti, obredi i
običaji. Slavonska mladež taj je blagdan nekoć proslavljala veseljem i
plesovima. Bez obzira što je Uzašašće iznimno važan blagdan u kršćanstvu i
što su nekoć uz njega bili vezani bogati i raznovrsni običaji kojima su ga
Hrvati slavili, ti običaji nisu pobudili značajnu pozornost etnologa,
antropologa i filologa. Stoga autor u ovom radu ponajviše koristi suvremene
izvorne terenske zapise.
Ključne riječi: Isus Krist,
apostoli, čudesa, uzašašće, narodni obredi, ophodi i običaji, usmene lirske
obredne pjesme.
Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa kršćanskim poglavarima,
Mato Zovkić, Sarajevo
Sažetak
Pismu 138 muslimanskih poglavara i znanstvenika
od 13. listopada
2007. papi Benediktu XVI. i drugim kršćanskim poglavarima
prethodila su tri dokumenta u kojima su jordanski kralj Abdulah II.
i neki muslimanski znanstvenici kao podlogu dijalogu između muslimana
i kršćana nagoviještali ljubav prema Bogu i bližnjemu; jedan
je iz 2004., drugi iz 2005., a treći je dokument Pismo 38 znanstvenika
od 25. rujna 2006. Papi u povodu njegova govora u Regensburgu.
Pismo 138 polazi od propisa Kur’ana u 3,64 o podložnosti Bogu te
u 2,256 o zabrani nasilja u vjeri i od Muhamedove izreke: “Nitko
od vas neće biti istinski vjernik dok ne bude želio svome bratu ono
što želi samome sebi.” Navode niz kuranskih citata o potrebi ljubavi
prema Bogu, koja se pokazuje u bezrezervnoj podložnosti Stvoritelju
i eshatonskom Sucu te pomaganju siromasima i svima u potrebi.
Vide u tim odredbama sličnost s Isusovim odgovorom na pitanje o
najvećoj zapovijedi i zovu kršćane na dijalog radi podupiranja pune
religijske slobode u današnjem svijetu, ljudskih prava i izgradnje
međunarodnog mira. Autor navodi odgovore pojedinaca i institucija
anglikanaca, protestanata, pravoslavaca i katolika. Posebno se zaustavlja
na prvome katoličko-muslimanskom seminaru održanom u
Rimu od 4. do 6. studenog 2008., na kojem je utemeljen Katoličkomuslimanski
forum, a sudionici su se obvezali na daljnju suradnju.
Papa ih je u audijenciji podsjetio kako se može surađivati temeljem
zlatnog pravila, premda nam se razilaze teološka obrazloženja te
univerzalne etičke norme. Autor vidi u Pismu i dosadašnjim odgovorima
kršćana nov impuls dijalogu i suradnji.
Ključne riječi: ljubav prema Bogu i bližnjemu, Kur’an, Evanđelje,
Muhamed, Isus, muslimani i kršćani, mir u svijetu, ljudska prava.
Filozofijska vjera Karla Jaspersa, Danijel Tolvajčić, Zagreb
Sažetak
Temeljna je nakana ovog priloga predstaviti
Jaspersovu ideju “filozofijske vjere”. Riječ je o ključnom konceptu njegove
kasne misli. “Filozofijska vjera” je “treći put” između ekskluzivizama
religije i znanosti. Takva vjera ne može se ispovijedati u definiranim
izričajima, ali može biti priopćena u prijedlozima – “filozofijskim
sadržajima vjere” poput “Bog jest”, “Postoji bezuvjetni zahtjev”, “Čovjek je
konačan i nedovršiv”, “Čovjek može živjeti pod Božjim vodstvom”, “Svijet ima
iščezavajući opstanak između Boga i egzistencije”. “Sadržaji filozofijske
vjere” nisu obvezno ili znanstveno znanje; svaki od njih radije ima svoj
izvor u temeljnom iskustvu “egzistencije” – oni su izvor čovjekove slobode
i, poradi toga, istinski izvor “egzistencijalnog” filozofiranja.
Ključne riječi: Karl Jaspers,
filozofijska vjera, sloboda, egzistencija, transcendencija, znanost,
religija.
Obavještajni rad u doba nesagorivog nemira,
Andrija Crnković, Split
Sažetak
U ovom nevelikom članku obavještajni rad je
samo/predstavljen kao čitak rukopis našega zajedničkog opstanka, i
možebitnog prosperiteta. Po strožoj profesionalnoj prosudbi, položaj što ga
trenutno zauzimamo na poprištu neoliberalne ortodoksije bremenit je
svakojakim opasnostima. A ovo orijaško pouzdanje u naš vlastiti liliputanski
geo/politički značaj što ga paušalno upodrumljujemo u tminu naše žilave
nesuvremenosti, nesumnjivo pripada žargonu snishodljivosti i patologiji
narcizma. Treba otvoreno priznati: premalo stvaramo, rijetko osluškujemo, i
baš zato potiho nestajemo. U ovom odsudnom času nadasve je važno ustrajati
na širokovidnom motrištu da je obavještajni rad jedna žiroskopska duhovna
samo/disciplina per omnia saecula. Autor ne dvoji da je 2. korpus naše
buduće slobode utaboren na tim koordinatama.
Ključne riječi: sigurnost,
rizik, obavještajna zajednica, napor predviđanja, žargon pune spremnosti,
opstanak.
VRH STRANICE |
Zrinsko-Frankopanska 19