|
GODINA 2009
Br.1/2009
Br.2/2009
Br.3/2009
Br.4/2009
4/09 |
Uvodnik
Nediljko Ante Ančić, Koncil je nezaobilazan, 399
RASPRAVE
Nikola Hohnjec, Savez u
Otkrivenju, 403
Milan Špehar,
Mistika u protestantizmu, 433
Nikola Vranješ, Glavni elementi pastorala sakramenata u aktualnoj
pastoralnoj praksi, 459
Mladen Parlov, Utjecaj obiteljskog ozračja na duhovno zvanje, 484
Ivan Kešina, Antun Radošević, Galileo Galilei - povijest jednog slučaja, 501
PRINOSI
Ulrich Ruh, Crkva u
pluralizmu, 522 (Izvorni tekst na njemačkom jeziku)
PRIKAZI I OSVRTI
Anto Šarić, Uloga religije nakon prosvjetiteljstva, 532
Slavko Kovačić, Izdanja prijevoda različitih djela i novih rasprava i
članaka o otoku Mljetu kao mjestu brodoloma sv.Pavla, 540
Kazalo godišta 2009., 547
Suradnici Crkve u svijetu 2009., 551
Uredništvo je primilo, 554
Adrese autora, 555
Napomena: svi tekstovi objavljeni su u cijelosti na
portalu
HRČAK.
Uvodnik:
Koncil je nezaobilazan,
Nediljko Ante Ančić, Split
U
posljednje se vrijeme vodi burna rasprava oko tumačenja Drugoga vatikanskog
sabora, ne samo u teološkim krugovima nego i među mnogim angažiranim
katolicima, crkvenim skupinama i udrugama. Ona je s jedne strane nametnuta
od takozvanih tradicionalista, koji Koncil uporno osporavaju. Da bi tu
skupinu, na rubu raskola, ponovno uključio u puno crkveno zajedništvo, papa
Benedikt XVI. donio je neke odluke koje se doimlju kao stanovito
relativiziranje Koncila, pa u vjernika izazivaju nesigurnost, zabrinutost i
pitanja: da li Koncil još vrijedi i koliko su mjerodavne njegove smjernice
za Crkvu? U tako nastaloj unutarcrkvenoj polarizaciji mnoštvo je reakcija,
osobito od strane brojnih teologa, teoloških učilišta pa i biskupskih
konferencija, koji su se redom osjetili ponukanima jasno stati u obranu
Koncila. U pitanju je pritom novi koncilski odnos Crkve prema suvremenom
svijetu, otvorenost prema onim drugima izvan nje i dijalog s njima. Bolje da
oko toga vlada i prijepor koji može razbistriti stajališta i razlučiti krivo
od pravoga nego da moguća sporna i neriješena pitanja prekrije zaborav.
Ne tako davno, još prije samo desetak godina uoči Velikog jubileja i početka
novoga tisućljeća, sam papa Ivan Pavao II. posebnim nam je žarom stavio na
srce duh i slovo Koncila. Tko je imalo upućen, dobro se sjeća njegovih
poticajnih riječi o “tolikom bogatstvu u koncilskim smjernicama”, o
“neprolaznoj vrijednosti i sjaju njegovih tekstova”, o “potrebi da ih se
čita, upozna i usvoji kao mjerodavne”, naposljetku, o Koncilu kao “sigurnom
kompasu da bi nas usmjerio tijekom hoda u stoljeće u koje ulazimo” (Novo
millenio ineunte, 57). Zar te Papine riječi u Crkvi više ne vrijede? Hoće li
najnovija polarizacija donijeti potrebno razlučivanje duhova i napredak u
recepciji Drugoga vatikanskog sabora?
Dakako, povod aktualnim raspravama o interpretaciji Koncila pruža i pedeseta
obljetnica njegova sazivanja. Ondašnji papa Ivan XXIII., nazvan Dobri, na
sveopće je iznenađenje 25. siječnja 1959., na završetku Molitvene osmine za
jedinstvo kršćana, najavio da će sazvati crkveni sabor. Podsjećajući na taj
epohalni događaj u životu Crkve prošloga stoljeća, teološki časopisi donose
osvrte u kojima se neki autori sa zabrinutošću pitaju što će biti s
reformama koje je Koncil nekoć započeo. Drugi opet dozivaju u pamet
nezaboravno koncilsko buđenje i koriste povod kao ohrabrenje i poziv da se
dosljednije nastave napori oko obnove u Crkvi. Velike koncilske obljetnice i
do sada su bile poticaj da se na stručnim skupovima, iz sve većeg vremenskog
odmaka i na temelju različitih objavljenih istraživanja, dublje i
cjelovitije prouče koncilske nakane i razmotri u kojoj su mjeri do sada
ostvareni njegovi dokumenti. Tijekom ove godine bilo je nekoliko takvih
zapaženih skupova, kao primjerice simpozij teologa iz Amerike i Europe pod
nazivom Peter and Paul Seminar, održan u Erfurtu krajem siječnja. Na njemu
je renomirani teolog Peter Hünermann kao konkretni korak za daljnje
oživotvorenje Koncila predložio umrežavanje svih udruga i ustanova koje se
oko toga zalažu. Ponovnim iščitavanjem koncilskih tekstova bavio se tematski
skup njemačkih teologa održan krajem rujna ove godine u organizaciji
Katholische Akademie u Bavarskoj. Na tragu obrane Koncila u nekim se crkvenim
medijima sve glasnije razmišlja o novom crkvenom saboru, a o mogućnosti
njegova sazivanja među čitateljima se provode različite ankete poput one u
časopisu Christ in der Gegenwart.
Korijene sadašnjih prijepora oko Koncila koji su zaista uzbudili mnoge u
Crkvi, treba tražiti u već odavno tinjajućem osporavanju i neprihvaćanju
koncilskih dokumenata od strane sljedbenika biskupa Lefebvrea. Već
sedamdesetih godina prošloga stoljeća taj je, danas pokojni, biskup javno
iskazivao svoje odbijanje koncilskih tekstova kao što su Konstitucija o
liturgiji, Dekret o ekumenizmu, Deklaracija o odnosu Crkve prema
nekršćanskim religijama i Deklaracija o vjerskoj slobodi, te okupljao
istomišljenike i redio svećenike. Mnogobrojni pokušaji Svete Stolice da ga
od tog puta odvrati, ostali su bez uspjeha. A kad je Lefebvre godine 1988.
bez Papina dopuštenja zaredio četvoricu biskupa iz te skupine
tradicionalista koja sebe naziva Svećeničko bratstvo sv. Pija X., samim je
tim činom izopćen iz Katoličke crkve.
Istina je da pregovori sa sljedbenicima biskupa Lefebvrea uza svu
strpljivost i raznovrsne pokušaje ondašnjega pape Ivana Pavla II. i
vatikanskih vlasti nisu uspjeli, ali nisu ni posve prekinuti. Svećeničko
bratstvo danas prema vlastitim procjenama u zapadnoeuropskim zemljama
okuplja nekoliko stotina svećenika i oko pola milijuna vjernika. Zaista je
bolna spoznaja da unatoč tolikim nastojanjima spomenute tradicionaliste nije
moguće uključiti u puno crkveno zajedništvo. No čini se da to ipak nije
pravi razlog sadašnje zabrinutosti o daljnjem putu Katoličke crkve. U Crkvi
je, nažalost, i dosad u sličnim prigodama dolazilo do odvajanja nekih
vjerničkih skupina. Više od toga zabrinjava neutemeljena argumentacija kojom
predstavnici Svećeničkog bratstva spočitavaju Koncilu da je izdao tradiciju
Crkve, pa ga stoga u ključnim točkama arogantno odbacuju. S druge strane,
kako bi na neki način izišao u susret toj skupini, koja tobože priznaje
Papu, ali ne priznaje Koncil, papa Benedikt XVI., vodeći se odgovornošću za
jedinstvo Crkve, donosi odluke koje je teško razumjeti jer iritiraju mnoge
vjernike. Tako godine 2007. izdaje Dekret Summorum pontificum, kojim u svim
biskupijama dopušta slavljenje mise prema tridentskom obredu. Stari obred
što ga je Koncil dokinuo, sada se uzdiže na razinu “izvanredne” upotrebe
latinskog obreda. U siječnju 2009. dokida izopćenje četvorici biskupa
Svećeničkog bratstva pape Pija X. bez preduvjeta, što je gotovo presedan u
dosadašnjoj praksi Crkve, pa izaziva snažne reakcije kakvih već odavno u
Crkvi nije bilo. Pritom je učinjen i previd jer je jedan od tih biskupa
javno nijekao holokaust, za što u Vatikanu očito nisu znali. Te su okolnosti
ponukale Papu da nekoliko mjeseci poslije svim biskupima uputi pismo u
kojemu objašnjava svoju odluku te izražava jasnu privrženost Koncilu.
U
sadašnjoj raspravi oko Koncila ključno je, dakle, pitanje je li Drugi
vatikanski sabor zadržao kontinuitet u odnosu na bitan dosadašnji nauk Crkve
i jesu li opravdani prigovori tradicionalista koji to osporavaju. Posve je
razvidno i ne treba posebno dokazivati da je Crkva u svom hodu kroz povijest
očuvala cjelovitost nauka (sadržanog u Svetom pismu i predaji), svoje bitne
službe te sakramente kao susrete s Isusom Kristom i sredstva spasenja.
Istodobno, život Crkve pratile su raznolike promjene i reforme s obzirom na
način života, izricanje poruke Evanđelja i odnos prema svjetovnim
stvarnostima. Na toj drugoj razini, ad extra, na relaciji prema svom
društvenom, kulturološkom i duhovnom okolišu, dakle prema svijetu koji se i
sam stalno razvija i mijenja, lako je zamijetiti i promjene nekih crkvenih
stavova, prosudaba i vrednovanja. Samo razlikovanje spomenutih dviju razina
tek je dio odgovora na pitanje kako se međusobno odnosi novo i staro u
kontinuitetu crkvene zajednice. Koncilski dokument o božanskoj objavi veli
da postoji rast Crkve u shvaćanju objavljenih stvari (DV 8). Taj napredak u
razumijevanju onoga što Crkva vjeruje i svjedoči potiče na promjene u njoj
samoj. Potreba za obnovom i reformama ne dolazi, dakle, samo izvana u
crkvenu zajednicu nego se istodobno nameće kao zahtjev iznutra. Tu se
postavlja pitanje uloge tradicije u Crkvi općenito i na Koncilu posebno te
uloge novoga, odnosno znakova vremena koje narod Božji treba zamjećivati i u
svjetlu vjere tumačiti. Vrlo prikladna i korisna razmišljanja o tome našao
sam u članku Wolfganga Beinerta o današnjem pozicioniranju uloge Drugoga
vatikanskog sabora (Der Stellenwert des Zweiten Vatikanischen Konzils in der
Positionierung von heute, u: Isti [ur.], Vatikan und Pius-Brüder. Anatomie
einer Krise, 45-76), pa ih u nastavku želim kratko sažeti.
Govoreći o vjernosti prema tradiciji (str. 65), Beinert navodi Tertulijanovu
izreku da je “predaja vatra, a ne pepeo”. Pretkoncilska teologija čuvala je
pepeo tradicije, bila je vjerna samo jednom dijelu tradicije, a novija je
shvaćanja i ideje paušalno odbacivala (vidi Syllabus Pija IX.). Stoga nije
bila od pomoći misijskoj zadaći Crkve. Biskupi i njihovi teolozi na Koncilu
bili su čvrsto uvjereni da je crkvena predaja prijeko potrebna i neumanjiva
instanca svjedočenja vjere i u nju su uključili cjelokupnu predaju od
početka kršćanstva do najnovijeg vremena. Koncil je čvrsto uvjeren da
kršćanska predaja nije puki ‘pepeo prošlosti’, nego da je poput ‘ognja
početka’, koji valja sačuvati da nastavi gorjeti. A to je moguće samo ako se
u promišljanje hoda Crkve uključe i druge instance svjedočenja vjere, kao
što su Sveto pismo i osjećaj vjere vjernika. Predaja je, veli Beinert
“meditacija božanske objave u duhu vremena”. Crkva okupljena na Koncilu
dijeli radost i nadu, žalost i tjeskobu s današnjim čovjekom, okreće se
svojem izvoru, sabire i motri sve dosadašnje spoznaje i svjedočenja vjere
kako bi spoznala Božju volju te iskoraknula naprijed, otvorila se prema
drugima i prema stvarnostima izvan sebe. Koncil nije potreban da jednostavno
ponovi staro i već poznato, rekao je na otvaranju papa Ivan XXIII., nego da
na tragu dosadašnjih koncila izreče i premisli sveukupnu kršćansku vjeru u
današnjemu vremenu. Tako nastaje nova sinteza, koja međutim nije izdaja
staroga, nego je proizišla iz njegova rasta i produbljenja. Koliko Koncil
uvažava predaju Crkve u svoj širini, vidljivo je i iz popisa citiranih
izvora i dokumenata, među kojima su prethodni koncili i sinode, crkveni oci,
kako zapadni, tako i istočni, kao i srednjovjekovni teolozi.
Iz svega rečenog proizlazi da je, unatoč određenim koncilskim slabostima,
neutemeljeno optuživati Koncil za izdaju predaje i nauka Crkve, što čine
tradicionalisti. Da je njihova kritika stručna i na razini stvarnih
argumenata, bili bi zacijelo uviđavni, skloni integraciji i pomirenju. A oni
to očito nisu. Stoga uzrok takvu ponašanju Beinert zaključno naslućuje više
u psihološkim i subjektivnim razlozima, koji su međusobno tijesno povezani i
spleteni u tri kompleksa: strah, ekskluzivizam i ritualizam.
Rasprave
Savez u Otkrivenju,
Nikola Hohnjec, Zagreb
Sažetak
U poduljem članku izlaže se nepoznata i nova
tematika saveza iz Knjige Otkrivenja. Nakon uvoda u višestruki sadržaj
saveza, ponajprije, egzegetsko teološki obrađuje jedino mjesto o savezu u
Knjizi Otkrivenja (11,19). Slijedi obrada eksplicitne formulacije saveza
(21,3.7). Osobito je bogat nalaz implicitnih sastavnica saveza: Noin savez
(4,3), Isus Krist kao zaklani Jaganjac (Otk 5,6 i dr.), apokaliptička žena
(12), saveznička zajednica - grad Jeruzalem i njegovi temelji: patrijarsi i
apostoli (21), mesijanska i svećenička vlast (1,5-6; 5,10), saveznička
struktura (2 – 3), svjedočenje i saveznički sudovi i kletve (6).
Najopsežniji dio obrađuje poruku sadržaja i toponimije novog eshatološkog
saveza: novo ime (2,17; 3,12), nova pjesma (5,9-10) i sve novo (21,5-6);
zatim dolazi toponimsko poimanje saveza kod tema: novi Jeruzalem (3,12;
21,2), nova zemlja i novo nebo (21,1) i kratki sažetak. Završna misao
potvrđuje postojanost novog saveza.
Ključne riječi:
savez, formulacija sklapanja saveza, Kovčeg saveza, novi savez, saveznička
žrtva Isusa Krista – Jaganjca, saveznička struktura Otk 2-3, savezničko
kraljevstvo i svećenici, saveznički sudovi i kletve, univerzalni (Noin)
savez, apokaliptička žena, novo ime, nova pjesma, sve novo, (novi) grad
Jeruzalem, novo nebo i nova zemlja i svjedočanstvo.
Mistika u
protestantizmu, Milan Špehar, Rijeka
Sažetak
Mistika je za protestantizam stoljećima bila
negativan pojam. Značajan razlog tome sigurno je bilo krivo shvaćanje
mistike. Koliko god je protestantizam bio protiv mistike, što pokazuju i
noviji teolozi na čelu s Karlom Barthom, u njemu nikada nije nestalo mistike
i mističnoga iskustva.
U članku također donosim glavne teze koje se
odnose na spočitavanja upućivana mistici, kako bi se moglo zaključiti što
ona jest, a što nije. Stoga spočitavanjima ne prilazim apologetski, niti se
s njima sukobljavam; cilj mi je iznijeti i kriva shvaćanja pojma mistike.
Kada danas promatramo odnos protestantizma prema
mistici, onda nailazimo na nemali broj zagovornika mistike, koji,
analizirajući kršćanstvu poznata protestantska imena, žele dokazati da
mistika uvijek prati protestantizam. Razvidno je to i iz Lutherova stava
prema mistici, koji ide od prihvaćanja do odbacivanja i do traženja nekog
‘blažeg’ mističnog iskustva, odnosno mistike u kojoj će se prije svega
vidjeti da je ona dar milosti.
Na kraju ostaje zaključak da je kritika mistike
od strane protestantizma i danas dobrodošla kršćanskoj mistici, ne kako bi
ona nestala, nego kako bi se pročistila.
Ključne riječi: mistika,
protestantizam, unio mystica, communio mystica, Deus absconditus, Deus
revelatus, Luther.
Glavni elementi pastorala sakramenata u aktualnoj pastoralnoj praksi,
Nikola Vranješ, Rijeka
Sažetak
Pastoral sakramenata čini središte pastoralnog
djelovanja Crkve. Njegovo ostvarivanje danas je postavljeno u kontekst sve
zahtjevnije i sve složenije ukupne aktivnosti Crkve u promijenjenom
društveno-kulturalnom kontekstu. Taj kontekst, umnogome druga-čiji od
jučerašnjeg, pastoralnom djelovanju donosi mnoge izazove i probleme koji se
na poseban način reflektiraju u pastoralu sakramenata. To vrijedi za sva tri
bitna elementa koji predstavljaju predmet njegove brige, tj. pripravu za
slavlje sakramenata, samo slavlje, te element života u snazi slavljenog
otajstva. Koristeći se metodom teološko-pastoralnog raspoznavanja, u ovom se
radu obrađuju glavni pastoralni izazovi koji u aktualnom trenutku, u odnosu
na sva tri spomenuta elementa, predstavljaju problem za crkveno djelovanje u
našoj pastoralnoj praksi. Polazeći s te osnove, u članku se naznačuju i
određene perspektive s obzirom na unaprjeđenje pastorala sakramenata, a sve
u cilju što sustavnijega i cjelovitijega ukupnog pastoralnog djelovanja.
Ključne riječi: Crkva,
sakrament, pastoral sakramenata, pastoralno djelovanje, biskup, svećenik,
vjernik laik.
Utjecaj obiteljskog ozračja na duhovno zvanje, Mladen Parlov,
Split
Sažetak
Opredjeljenje za duhovno zvanje konkretizacija
je čovjekove urođene religioznosti na dublji, osobniji način. To znači da
kroz duhovno zvanje osoba kao primarni životni cilj izabire življenje
dubljih odnosa s transcendentnim Bićem. To opredjeljenje i odnosi koji se
rađaju iz osobne posvećenosti religioznim vrednotama veoma ovise o općoj
ljudskoj zrelosti pojedine osobe, a na opću zrelost, kao odlučujući
čimbenik, utječe obiteljsko ozračje u kojem osoba raste i razvija se. Autor
napominje kako se suvremena obitelj nalazi u određenoj krizi te joj nije
lako putem odgoja posredovati vrednote općenito, a još manje religiozne.
Ipak je u oblikovanju religioznih stavova uloga obitelji, tj. roditelja od
odlučujuće važnosti. Naime, dijete preko vjere svojih roditelja, tj.
imitirajući njihovu vjeru, prelazi put od urođene religioznosti do osobnog
religioznog stava koji utječe na njegove buduće životne izbore i odluke. Kad
je riječ o izboru duhovnog zvanja, obiteljsko ozračje još uvijek igra veoma
veliku ulogu. Ipak se ne smije zaboraviti da je zvanje veoma osobna
stvarnost, susret Boga Pozivatelja i pojedine osobe pozvanoga te je svako
duhovno zvanje zasebna povijest ljudske slobode i Božje milosti. No, budući
da se milost utjelovljuje u konkretno čovještvo, čini se da pozitivno,
zdravo kršćansko obiteljsko ozračje favorizira zrelu i cjeloživotnu odluku
za duhovno zvanje.
Ključne riječi: obitelj,
roditelji, dijete, religioznost, zrelost, zvanje.
Antun Radošević, Galileo Galilei - povijest jednog slučaja,
Ivan Kešina, Split
Sažetak
U radu se obrađuju uzroci koji su doveli do
sukoba između Galilea Galileija i crkvenih institucija u svezi s
prihvaćanjem, promoviranjem i naučavanjem kopernikanskoga planetarnog
sustava, što je dovelo do dvaju procesâ protiv Galileija (1616. i 1633.), te
presude protiv njega. Sve navedeno, kao i štetne posljedice koje su za Crkvu
iz toga nastale, poznate su pod nazivom “slučaj Galilei” .
U prvom dijelu rada analiziraju se Galileijeva
astronomska i fizikalna otkrića koja su ga dovela do toga da prihvati i
promovira kopernikanizam. U drugome dijelu analizira se “slučaj Galilei”,
tj. tijek procesâ koji su se vodili protiv Galileija, kao i odjeci i
posljedice njegove osude. U trećem dijelu riječ je o nastojanjima Crkve oko
prevladavanja “slučaja Galilei”, a na tom planu osobito je značajno i važno
nastojanje pape Ivana Pavla II., koji je uvijek nanovo pozivao da se
preispitaju i “slučaj Galilei” i svi slični “slučajevi” crkvene povijesti,
ne toliko zato da bismo sudili prošlosti koliko zato da ne bismo ponavljali
slične pogrješke u sadašnjosti te stvarali hipoteku budućnosti. Ivan Pavao
II. smatra kako nam razjašnjenja koja su donijela novija povijesna
istraživanja dopuštaju da tvrdimo kako taj nesporazum pripada prošlosti.
Ključne riječi: Galileo Galilei,
geocentrizam, heliocentrizam, “slučaj Galilei”, prevladavanje “slučaja
Galilei”.
VRH STRANICE |
Zrinsko-Frankopanska 19